Iako imam dosta spoznaja iz svog okruženja ipak me šokirao danas objavljen podatak Matice umirovljenika Hrvatske – pazite! – 51 posto umirovljenika prima mirovinu koja u prosjeku iznosi svega 1259 kuna. Jednako šokantno zvuči i da čak 79 posto umirovljenika prosječno mjesečno prima svega 1676 kuna. Dodajmo tome da je prosječna mirovina u srpnju bila 2157 kuna što je 20 kuna manje nego u istom mjesecu lani. Kako izvještavaju mediji, to znači da su penzije, nakon više od pola stoljeća, i nominalno pale u odnosu na prethodnu godinu.
Moji su susjedi penzioneri i divim im se kako preživljavaju. Nikad ih nisam pitala koliku točno novca primaju, ali okvirno znam – malo, jer mahom su to obiteljske mirovine, pa su još manje od vlastitih.
Neki sam dan od svoje tete čula da ima mirovinu (također obiteljsku) točno 1670 kuna, a spomenula je to žaleći se da u njezinoj zgradi namjeravaju povećati pričuvu. Spomenula je i da svaki mjesec plaća, čini mi se, jedanaest računa. Tu brojku nisam zapamtila valjda od šoka čuvši onu prvu. Strogo pazi da račune plaća tamo gdje ne treba platiti proviziju na plaćanje, a tog je dana bila u Konzumu po neke stvarčice, jer tamo do 14 sati ima deset posto popusta na kupljene artikle. Doma je u kolicima dovezla 2,5 kg krumpira, 2,5 kg luka, malo mesa, nekoliko paradajza, tri krastavca… ostalo sam zaboravila, ali sam zapamtila da je potrošila „čak 200 kuna“. Teta živi sama i to joj je hrana za ohoho dana.
Kupila si je prije nekoliko dana i novi jastuk. Čekala je na njega godinu dana jer je lani u ovo doba čula da se u sklopu neke manifestacije u njezinom gradu moglo jeftinije kupiti LIO jastuke (tvrtke spominjem imenom zbog vjerodostojnosti, a nikako zbog reklame). Ove godine nije bilo akcijske prodaje jastuka, ali teta je riskirala i kupila po svakidašnjoj cijeni – sto i nešto kuna.
Prije mjesec dana majstori su joj obojili njezin mali jednosobni stančić. Čistila je sama.
U svoj toj muci i nabrajanju troškova spomenula je da rijetko koji mjesec može na stranu staviti kakvih 200 kuna i žalosna je jer ne može baš pomoći svojoj djeci. Iz razgovora dalje doznajem, nije njoj toliko žao zbog djece, ali ne može kupiti sitnice unucima i praunucima.
Tu me definitivno oborila s nogu. Otišla sam od nje ne vjerujući svojim ušima. Pa kako uspijeva? Kako može?
Nisam vam ispričala primjer moje tete da bismo svi razumjeli kako je moguće preživjeti s 1676 kuna koliko prima 79 posto umirovljenika, nego da upozorim na neizdrživo male mirovine. Naime, moja teta nije spominjala da je kupila voće, čokoladu ili sladoled, ali je spomenula da uvijek kupi cijelo pile, pa od krilca ima juhicu, a jedan batak je jedan obrok. Moja teta nema za novine, plaća tv pretplatu jer „vijesti moram čuti, a onda i pogledam tu i tamo nešto“, veli ona. Odjeća joj je od nekad i tvrdi da je za nju i njezine potrebe dovoljno dobra. Moli Boga da joj se ne pokvari frižider, televizor i veš-mašina.
Ne zna za koga će glasati na sljedećim izborima, a možda, kako kaže, neće ni ići na izbore. Daleko joj, veli. Vjerujem joj sve što mi je ispričala, osim ovog posljednjeg.
